IA Law Firm Bosnia pitanje odgovornosti poslodavca za povrede na radu smatra jednim od najosjetljivijih pitanja radnog i obligacionog prava u Bosni i Hercegovini . Iako se relevantni propisi razlikuju zavisno od entiteta i Brčko distrikta, zajednički nazivnik je isti: poslodavac, kako bi izbjegao pravnu odgovornost, mora dokazati da je radno mjesto osigurao na način koji štiti radnika od svih mogućih – pa čak i nepredvidivih – okolnosti. U praksi, to je gotovo nemoguće postići, zbog čega sudovi gotovo uvijek daju prednost zaštiti zaposlenih.

Zakonski okvir i obaveze poslodavaca

Temeljni okvir daju entitetski i distriktalni zakoni o zaštiti na radu, kao i Zakon o obligacionim odnosima. Oni propisuju obavezu poslodavca da:

• izvrši procjenu rizika,
• obezbijedi sigurno radno okruženje i zaštitnu opremu,
• kontinuirano kontroliše korištenje opreme,
• organizuje obuku i edukaciju zaposlenih,
• zaključi ugovore o osiguranju radnika od nezgoda.

Ovakav pravni pristup dodatno otežava položaj poslodavaca, jer se odgovornost može utvrditi istovremeno na osnovu propisa o zaštiti na radu i obligacionih odnosa. Naime, prema tim odredbama:

• za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac,
• a za štetu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se njome bavi.

Čak i kada poslodavac dokaže da je ispunio sve obaveze iz oblasti zaštite zdravlja i sigurnosti, ostaje otvoreno pitanje da li se uopće može u potpunosti osloboditi odgovornosti. U praksi, to je gotovo nemoguće, jer bi poslodavac morao dokazati i da predmeti, alati ili sredstva kojima radnici rukuju ne predstavljaju „opasnu stvar“, što je u velikom broju djelatnosti teško izvodivo.

Sudska praksa

Sudovi polaze od pretpostavke da je poslodavac primarno odgovoran za svaku povredu. Čak i kada se nesreća može povezati s radnikovim nemarom, teret sigurnosti ostaje u najvećoj mjeri na poslodavcu.

• Vrhovni sud FBiH (2018.) – radnik pao sa skele; sud utvrdio da poslodavac nije obezbijedio adekvatnu zaštitu i dosudio naknadu štete.
• Općinski sud Sarajevo (2020.) – povreda u skladištu zbog nedostatka zaštitne opreme; poslodavac obavezan da isplati 12.000 KM nematerijalne štete.
• Kantonalni sud Bihać – povreda od viljuškara; odgovornost podijeljena 70% na poslodavca i 30% na radnika, jer poslodavac nije osigurao dovoljan nadzor nad radnim procesom.

Poseban značaj imaju i tzv. in itinere povrede (nesreće na putu do posla), koje se, prema stavu Vrhovnog suda FBiH, mogu smatrati povredom na radu ukoliko je putovanje bilo neposredno vezano za radne obaveze. Time se dodatno širi polje odgovornosti poslodavca.

Jedan od interesantnijih slučajeva u kojem se još uvijek čeka prvostepena presuda dodatno je otvorio pitanje granica odgovornosti poslodavca. Naime, tokom pandemije COVID-19 poslodavac je, po naređenju kriznog štaba, bio obavezan da postavlja spužve sa dezinfekcijskim sredstvom. Iako ih je stavljao na neklizajuću podlogu i jasno obilježio znakom upozorenja da je površina klizava, radnica koja je imala zadatak da postavlja sredstvo i znak okliznula se, povrijedila nogu i tužila poslodavca. Time se pokazuje da i u situacijama kada poslodavac formalno poduzme sve mjere u skladu sa propisima o radu i sigurnosti na radu, njegova odgovornost i dalje može biti razmatrana na osnovu odredbi Zakona o obligacionim odnosima.

Krivičnopravna odgovornost

Odgovornost poslodavca nije ograničena samo na građanskopravne zahtjeve. Direktor ili odgovorno lice mogu biti i krivično procesuirani. Krivični zakoni FBiH (čl. 328), RS (čl. 329) i Brčko distrikta (čl. 331) propisuju kaznu zatvora do tri godine, a u slučaju teške tjelesne povrede ili smrti i do pet godina.

Praksa potvrđuje primjenu ovih odredbi – u Zenici i Tuzli odgovorna lica bila su osuđena zbog nesprovođenja sigurnosnih mjera, pri čemu su sudovi naglasili da se ne radi samo o propustu firme, već o svjesnom zanemarivanju obaveza odgovornih lica.

Uporedna praksa

U Hrvatskoj i Srbiji standardi su slični: poslodavac snosi odgovornost, osim kada je povreda isključivo rezultat grubog nemara ili svjesnog kršenja pravila od strane radnika. BiH time ne odstupa od regionalnih trendova, ali sudska praksa pokazuje veću spremnost da uloga poslodavca bude dominantna u pogledu odgovornosti.

Praktični izazovi i preporuke

Za poslodavce u BiH proizlazi jasna poruka: odgovornost se ne može izbjeći pozivanjem na nemar zaposlenih niti na objektivne okolnosti. Jedina istinska zaštita leži u preventivnom djelovanju i dokumentovanju svih poduzetih mjera.

Preporučuju se:

• kontinuirana procjena i unapređenje sigurnosnih mjera,
• redovna edukacija i obuka radnika,
• pravovremeno upozorenje na rizike,
• dokumentovana distribucija i kontrola zaštitne opreme,
• unutrašnji nadzor i vođenje evidencija,
• osiguranje od odgovornosti, a za direktore i članove uprava i D&O osiguranje.

Bosanskohercegovačko zakonodavstvo i sudska praksa ostavljaju poslodavce u svojevrsnoj pravnoj nesigurnosti. I najstrožije mjere zaštite same po sebi ne garantuju oslobađanje od odgovornosti, zbog čega je neophodan sistematski i sveobuhvatan pristup sigurnosti na radu. U krajnjoj liniji, sudovi u BiH gotovo uvijek daju prednost zaštiti zaposlenih, pa pitanje sigurnosti na radu predstavlja jedno od ključnih pitanja održivosti i pravne sigurnosti svakog poslovanja. Više o uslugama IA Law Firm iz ove oblasti možete pronaći na: https://ia-lawfirm.com/radno-pravo/