Zlatno pravilo i jedan od osnovnih postulata poslovanja društava kapitala jeste da članovi, odnosno osnivači privrednog društva ne odgovaraju za dugove tog društva, preko visine unesenog osnivačkog kapitala. I dok je u pojedinim dijelovima BiH društvo moguće osnovati već od 1 KM, nameće se jasan zaključak o vrlo jednostavnoj mogućnosti osnivanja firme, naspram kojeg dolazi i mogućnost za izbjegavanje izvršenja preuzetih obaveza. Klijent ima uredan pravni osnov za naplatu potraživanja, blagovremeno i potpuno je izvršio uslugu, ali društvo XY koje treba da plati obavezu je blokirano, nema imovinu (ili je sva imovina pod zalogama), a svoje poslovanje je preusmjerilo na društvo XY1 koje vrši identičnu djelatnost. Osnivač društva XY1 je supruga, rođak ili kum osnivača društva XY, likvidno je i ima dovoljno sredstava za plaćanje duga, ali naravno – odbija da preuzme dug ili ispuni obavezu. Navedena situacija je situacija sa kojom se vjerovatno susreo svaki advokat u Bosni i Hercegovini, te iako teoretski postoji mogućnost dokazivanja proboja pravne ličnosti – instituta koji omogućava terećenje vlasnika društva, za obaveze samog društva, pod tačno definisanim uslovima, u sudskoj praksi prostora nekadašnje Jugoslavije, postoji svega par presuda u kojima je sud i praktično priznao postojanje ovakve zloupotrebe.
Iako je ovo pitanje više razrađno u zapadnim zemljama (eng. lifting the veil – piercing the corporate veil), posebno SAD, Velikoj Britaniji i Njemačkoj u kojima postoje i presude u ovakvim slučajevima gdje je sud presudio u korist lica koja su na ovaj način oštećena, na našim prosotorima je još uvijek riječ o gotovo nemogućem sudskom postupku. Naime, teorija i važeći zakoni u BiH normiraju da ukoliko se imovina društva koristi za lične svrhe i ličnu korist, a sve to praćeno neistinitim prikazivanjem stanja u pogledu imovine u poslovnim knjigama i evidencijama, tada dolazi do probijanja pravne ličnosti. Primjena instituta probijanja pravne ličnosti omogućila bi da usljed ovakvih radnji kojima su povjerioci oštećeni i privredno društvo zloupotrebljeno, vlasnici kapitala odgovaraju neograničeno.
Razlozi neusklađenosti teorije i praktičnog postupanja sudova su brojni: loše i nepotpuno normirane zakonske odrebe (koje daju samo teoretski okvir za postupanje sudova), kolizija zakonskih normi u kojoj jedna norma definiše da osnivači odgovaraju samo do visine unesenog uloga, a druga koja treba da predstavlja izuzetak ne daje jasne i precizne odgovore šta sam izuzetak predstavlja i nepostojanje adekvatne prakse ili ujednačenog stava sudova ili Visokog sudskog i tužilačkog vijeća koji bi popunio pravne praznine. U susjednoj Srbiji i Hrvatskoj ovo pitanje takođe dobija veću pažnju, što je posljedica proteklih godina, poslovne prakse i mogućnosti koje su se otvorile sve većim učešćem privatnog kapitala. Zbog toga su i pokrenute zakonske izmjene koje će omogućiti lakšu primjenu instituta, a očekuje se i donošenje većeg broja presuda u korist oštećenih povjerilaca. Ukoliko bismo slijedili primjer Zakona o privrednim društvima Srbije i način na koji je regulisan ovaj instutut, onda bi Zakon trebao da propiše ko su odgovorna lica, odnosno ko sve može postupati suprotno imperativnim zakonskim odredbama i tako snositi posljedice ulaska na teren lične odgovornosti, koji su to slučajevi kada se smatra da je došlo do zloupotrebe privrednog društva, kao i mehanizme zaštite. Takođe, pitanje proboja pravne ličnosti spada u domen i krvičnog prava i prevare u privrednom poslovanju, ali sve istrage za predmetne slučajeve su obustavljene, iz razoga što tužiocu smatraju da treba voditi građanske postupke za dokazivanje proboja pravne ličnosti, koje je kao što je prethodno obrazloženo, gotovo nemoguće dokazati.
